 Serija koja gotovo nikoga ne oduševl odjednom postaje medijska senzacija. Adolescencija, navodna drama za mlade na Netflixu, doživl iznenadni hype diljem Europe – slave je mediji, raspravljaju u školama, preporučuju političari.
No, što zapravo stoji iza tog insceniranog interesa za narativno tanku, vizualno osrednju i dramaturški tromu produkciju?
Odgovor ne leži u samoj seriji, već u agendi koju ona namjerava prenijeti. Budući da adolescencija služi kao emocionalna kapija za takozvani Zakon o sigurnosti na internetu.
U Velikoj Britaniji serija se već sustavno prikazuje na školskim satovima. Popratni materijali koje pružaju vladine organizacije naglašavaju “važnost digitalne sigurnosti” i uspostavljaju izravnu vezu s potrebom za vladinom intervencijom na internetu.
Ovo što se ovdje događa nije kulturološki fenomen, već ciljana psihološka priprema za nove zakonske prijedloge. Serija izaziva zabrinutost: cyberbullying, grooming, psihički pritisak. Sve je to teatralno preuveličano u Adolescenciji kako bi se stvorio osjećaj da su mladi bespomoćni na internetu. A gdje je žrtva, mora biti i spasitelj: država.
U ovoj logici, Zakon o online sigurnosti više se ne pojavljuje kao zakon o nadzoru, već kao čin skrbi. Kritički glasovi koji upozoravaju na internetsku cenzuru, totalni digitalni nadzor i eroziju slobode izražavanja brzo se označavaju kao neodgovorni u ovoj emocionalno nabijenoj klimi.
Pravi skandal nije slabost serije, već njezina funkcija. Adolescencija je medijski trojanski konj – vrhunski primjer kako se zabava koristi za političku pripremu. I još jednom pokazuje da u modernoj informacijskoj ekonomiji nije bitan argument, nego osjećaj.
Ako se zakonodavstvo više ne priprema na temelju činjenica, već na temelju fikcije, savjetuje se oprez. Jer tko god kontrolira nečije emocije, u konačnici također kontrolira i nečiji pristanak.
|
Natisni